Epilepsija ili padavica predstavlja povremeni poremećaj nervnog sistema koji se događa zbog prekomjernog i nepravilnog izbijanja nervnih impulsa u mozgu, nečega što se može opisati kao „grom u mozgu”. Ova hronična neurološka bolest se manifestuje epileprtičkim napadima.

Riječ epilepsija potiče iz grčkog jezika i znači zgrabiti - ščepati. Prvi put se pominje u drevnom Vavilonu. U Hamurabijevom zakonu zavedena je kao „sveta bolest”. U kasnijim civilizacijama uglavnom je povezivana sa demonima i mistificirana je zbog svije dramatične kliničke slike. Smatralo se da su u pitanju više sile i da je to bolest koja ima čudno porijeklo.

Prof. dr Slavica Vujisić objašnjava da je porijeklo epileptičkih napada u samom mozgu, odnosno u kori mozga.

– To je hronični poremećaj koji je uslovljen strukturnim ili patofiziološkim ili metaboličkim promjenama u samom mozgu. Epleptički napad je znak disfunkcije sive moždane mase, ali poremećaji drugih organa mogu uticati na mozak koji može da reaguje napadom – objašnjava prof. dr Slavica Vujisić, specijalista neurologije i subspecijalista epileptolog iz ordinacije Neomedika.

Kako je kazala, o epilepsiji ne govorimo, ako se radi o provociranim epileptičkim napadima poput febrilnih napada kod djece, ranije nazivani fras ili komišioni; ako se radi o napadu koji je izazvan alkoholom; ne govorimo kada su u pitanju metabolički poremećaji kao što su hiperglikemija, hipoglikemija, razne metaboličke kome, koje mogu da dovedu do ovakvih ispoljavanja, ali to nije ona hronična neurološka bolest.

– Epilepsija je jako često neurološko oboljenje i procjenjuje se da od 0,9 do 1 odsto populacije boluje od nje. Ako imamo jednog oboljelog u 100 do 200 pacijenata, onda je to zaista veliki broj. Uopšte u svijetu ima oko 50 miliona oboljelih, čak posljednja istraživanja pokazuju da je taj broj između 50-60 miliona. Ako znamo da Italija ima toliko stanovnika to znači da je jedna cijela država oboljela od ove bolesti – kaže dr Vujisić.

Mnogo više oboljelih je, kako je kazala, u zemljama u razvoju i objasnila zašto je to tako.

– Zato što u zemljama u razvoju imamo infekcije koje još uvijek nijesu riješene, loše porođaje, porođaje u lošim uslovima i to je sve ono što može da ostavi tragove na mozgu, razna zapaljenja mozga, moždanica, krvarenja na mozgu i razne druge nokse, tako da se ta tkz. incidenca tj. pojava u jednoj godini na 100.000 stanovnika značajno razlikuje. Reći ću vam podatak da je u zemljama u razvoju oko 100-190 novootkrivenih epilepsija na 100 hiljada stanovnika, dok je u razvijenim od 40-70. To je značajna razlika. Takođe, je mnogo veći broj oboljelih u periodu do 16 godina negdje do 60 odsto, dok je u periodu odraslih smanjen da bi se ponovo povećala incidenca u starosti zbog degenerativnih oboljenja mozga, moždanih udara i drugih razloga koje nosi to životno doba. I stopa mortaliteta je mnogo veća nego što je to u opštoj populaciji i kreće se od 1 do 4 na 100 stanovnika godišnje - objasnila je naša sagovornica.

Epilepsija se ne može izliječiti, ali se može riješiti.

- Smatra se da je pacijent koji je pet godina bez napada sa terapijom i još pet bez terapije riješen. Znači da on više nema epilepsiju, ali to nikako ne garantuje da se neće ponovo javiti napad - kazala je dr Vujisić.

UZROCI EPILEPSIJE

Do epilepsije mogu da dovedu razni procesi u mozgu, kao što su: tumori mozga, krvarenja, ishemije, posledice povređivanja. Takođe je veliki broj razvojnih anomalija kao što su poremećaji krvnih sudova, kortikalne displazije, migracija sive mase u regione bijele mase, tuberozna skleroza, i druge malformacije razvojnog doba. TIPOVI NAPADA

Ako dijelimo napade prema etiologiji tj. prema uzroku nastanka imamo idiopatske, kada ne možemo da utvrdimo razlog zašto se nešto dešava i to su obično tipovi epilepsije koji se relativno dobro liječe i relativno daju dobre odgovore na terapiju. I imamo drugi tip epilepsije tkz. simptomatski kod kojih imamo jasan razlog nastanka epilepsije, strukturne lezije mozga. Kod ovih tipova su nekada uporniji napadi i često je liječenje sa više antiepileptika i visokim dozama, a da nemamo dobru kontrolu napada. To su te tkz. rezistentne ili farmakorezistentne epilepsije kojih je čak oko 30 odsto od ukupnog broja pacijenata sa epilepsijom.

Ako gledamo prema tipu napada osnovna podjela je na generalizovane, koji zahavataju cijeli organizam, odnosno to se pražnjenje dešava u cijelom mozgu i one žarišne koje potiču iz jednog fokusa žarišta. Šta je razlika? Razlika je što kod generalizovanih imate dramatičniji veliki grand mal napad to je ono što se u javnosti najčešće podrazumijeva pod epilepsijom. Pacijent bez ikakve najave, vrlo često bez ikakvog predosjećaja, gubi svijest, pada ničice za razliku od kopalsa (sinkope) kod kojeg se prosto spusti. Javljaju se trzaji ruku i nogu, otvorene oči, stegnute vilice, proširene zjenice, nekada ugrizu jezik, nekontolisano se umokre. Detalji o redosledu (semiologija) događanja u napadu su jako važni zbog dijagnostikovanja tipa napada i izbora najadekvatnijeg lijeka za pacijenta. Uz dijagnostičke procedure mi postavljamo dijagnozu isključivo klinički, kada čujemo pacijenta i očevica, sagledamo nalaze EEG-a, magnetne rezonance i kad imamo kompletnu dokumentaciju zaključujemo da li se radi o epilepsiji ili ne.

Drugi tip generalizovanih napada su tkz. mioklonični napadi koji su samo motorni, pacijent ne gubi svijest, ali može preći u teži oblik napada. Ovaj tip napada počinje u dječjem ili adolescentnom uzrastu. Apsansni napadi obično počinju u predškolskom uzrastu često se završavaju sa 15-16 godina. Nekada se apsansni napadi nikada više ne javljaju. Manifestuju se zagledavanjem, odsutnošću koja je kratka, oko 20 sekundi, zastanu, ne odgovaraju, a potom nastavljaju tamo gdje su stali i to je nešto što često ni roditelji ne prepoznaju. U školi se nekada ne prepozna napad pa se dijete optuži da je nepažljivo ili nemarno.

Parcijalni (fokalni ili žarišni) napadi se različito manifestuju, upravo u zavisnosti od mjesta gdje se nalaze tako i manifestuju. Znači da se manifestuje u zavisnosti od funkcija mozga koja je pogođena. Najčešće epilepsije ovog tipa su tkz. epilepsije temporalnog režnja - sljepoočnog režnja koje se manifestuju automatizmima, odsutnošću, žvakanjem, mljackanjem, automatizovanim radnjama: odlazak do kuhinje da se skuva kafa i svo to vrijeme se ne sjećaju ili se ponekad sjećaju početka napada, ali uglavnom ne. Za razliku od prostih parcijalnih napada kod kojih pacijent može da ima trzaj samo jedne ruke ili jednog prsta ili čitave polovine tijela, ali da je svjestan. To su parcijalni motorni. Trnjenje nekog dijela tijela su parcijalni senzorni napadi i redom. Kad imamo napade koji su porijekla čeonog (frontalnog) režnja nekada se napad manifestuje sa mnogo pokreta, koji nisu klasično trzanje djelova tijela, pacijent ustaje, okreće se, ima nekada veoma bizarne pokrete kao epileptički napad, a da se veoma često ne prepozna, nekada napad izgleda kao psihijatrijski poremećaj. Zbog toga je potrebna velika pažnja kad uzimate podatke od pacijenta i porodice.

UTVRĐIVANjE KLINIČKE SLIKE

Svaki neurolog provede sigurno 40 minuta do sat vremena u razgovoru sa pacijentom i njegovom rodbinom kada prvi put dođu kako bi došli do kompletnih podataka: kada je počeo napad, kako je izgledao, koje doba dana, u spavanju ili u budnosti.

Nama jako znači kako je napad počeo, da li je pacijent imao neki neobičan doživljaj prije napada, čega se sjeća i da li se sjeća, šta su drugi primijetili, da li je pacijent reagovao ili nije reagovao. I nakon toga uradimo neurološki pregled i uradimo EEG (elektroencefalografiju) i uputimo pacijenta na snimanje magnetnom rezonancom. Magnetnom rezonancom otkrivamo strukturne promjene mozga (infarkte mozga, tumore, ciste i drugo) koje nekada osim neurološkog zahtijevaju i neurohirurško liječenje. Nekad se tako otkrije problem, uzrok prve manifestacije epileptičkog napada pogotovo ako je taj problem tumor blizu kore mozga. Tako da je zaista potrebna pažnja, još više pažnje je potrebno da saopštite prvi put pacijentu sa čim se srijeće, da prihvati terapiju da se nosi sa jako velikom stigmom, koja bez obzira na civilizacijske tokove, i dalje je prisutna.

ODLUKA O LjEKOVIMA

Precizna dijagnostika je jako bitna u odluci o ljekovima. Kad birate lijek za idiopatske generalizovane epilepsije sasvim je drugačije od onoga kada birate lijek za fokalne. Kada imate djevojku koja je za neki lijek koji bi joj odlično pomogao, ali pred njom je materinstvo, na kraju krajeva, svaka djevojčica će porasti, mi uvijek biramo lijek koji neće smetati njenoj budućoj trudnoći i neće praviti hormonske poremećaje. Takođe, imate ljekove koje dovode do gojaznosti, opadanja kose, onda vodite računa da to djevojčicama ne date iako bi to bio za taj tip napada jako dobar lijek.

U interakciji sa drugim ljekovima, starijim pacijentima morate birati terapiju koja se neće kositi sa čestim srčanim ili drugim oboljenjima, neće praviti interakciju sa tim oboljenjima. Dajete mnogo manje doze, startujete sa veoma niskim dozama i polako ih povećavate, za razliku od djece kod kojih je metabolizam brži pa se i lijek daje u nekim većim dozama na kilogram tjelesne težine.

HIRURŠKI TRETMAN ZA ODABRANE PACIJENTE

Osim antiepileptičkih ljekova od kojih je relativno dobra lista na našem fondu, u dječjem uzrastu liječenje epilepsije može biti korisno upotrebom tkz. ketogene dijete kod nekih epilepsija.

Hirurški tretman je odlično liječenje, ali za dobro odabrane pacijente kod kojih je procijenjeno da je mnogo veća korist od uklanjanja žarišta koji dovodi do napada, u odnosu na moguće neželjene posledice hirurškog zahvata. Tako kompleksnu dijagnostiku rade timovi specijalista koji u zavisnosti gdje se nalazi žarište uz imidžing, uz prolongirani EEG video nadzor, pacijent se prati od pet do 10 dana, sve njegove aktivnosti snimaju paralelno EEG i video i taj snimak se potom pažljivo analizira. Nalaz se poredi i sa magnetnom rezonancom ili pet skenom, da li se žarište poklapa na svakom od nalaza. Bitan dio prehirurške evaluacije je i psihološko testiranje. Nakon razmatranja konzilijuma koji čine neurolozi, neurohirurzi, psiholog, psihijatar, neuroradiolog odlučuje se o hirurškom liječenju.

U medicini morate da volite čovjeka i morate da volite ovaj posao. Svi na kraju prihvate svoj problem, ali kako ćete saopštiti? Neko traži odmah. Nekada kada pacijent odbija terapiju morate da mu objasnite rizike koje to odbijanje sobom nosi, nekada morate da budete uslovno rečeno grubi, ali prosto ne postoji drugi način da ga pratite, da prihvati terapiju, higijensko-dijetetski režim i neke zabrane. Često je kod mladih ljudi i mnogo zabrana kada je u pitanju stil života, zabrana vožnje, alkohola, potrebno dovoljno noćnog spavanja. Morate naći riječi da tog čovejka ubijedite da mu je mnogo bolje da ne uzima alkohol i da spava dovoljno dugo a da ga ne povrijedite i da mu ne oduzmete kvalitet života. Jer epileptički napad je ipak kratkog trajanja, obično samo jedan minut, sve ostalo je život.

NAPAD MOŽE BITI PREDVIDIV

Aura ili upozorenje, predstavlja čitav niz diskretnih simptoma, koji prethode napadu. Aura je parcijalni napad, ako pacijent osjeti nelagodu u predjelu želuca, koja se penje prema grlu, koju ne zna da objasni, često opisuju kao čudan osjećaj koji se širi naviše, posle toga gubi kontakt, onda to govori o napadu iz sljepoočnog režnja. Ponekad osjeća neprijatan miris, miris zapaljene gume ili drugi nerijatan miris i to može biti znak napada iz određenog režnja. Nekada su bljeskovi pred očima znak epileptičkog napada iz kore mozga u kojoj su smješteni centri za vid.

NAPADI IZ ČISTA MIRA

Pacijenti nakada mogu da predosjete napade, a nekada baš ništa. Napadi se dešavaju iz čista mira. Nekada su napadi samo tokom dana, nekada samo noću. Često nema pravila. Epilepsija nije stacionarna bolest. Tokom vremena dešavaju se periodi bez napada, potom bez jasnog razloga se napad ponovi. Nekada znamo da ga je pacijent isprovocirao, prekinuo terapiju naglo, to je vrlo veliki rizik i da se dobije epileptički status koji je jedno produženo stanje trajanja epileptičkog napada ili više napada između kojih pacijent ne dolazi k svijesti. To je urgentno stanje u neurologiji koje bi trebalo odmah rješavati u bolničkim uslovima…

PORODICA MORA DA BUDE EDUKOVANA

Članovi porodice ili bliskog okruženja moraju da budu edukovani kako da se ponašaju u neposrednoj blizini osobe ko ima epileptički napad. Trebalo bi da mu oslobodite disajne puteve da ga okrenete na stranu, da mu lice okrenete prema podlozi, da stavite nešto pod glavu da se ne povrijedi i sačekate da napad prođe. Ako možete da otvorite usta učinite to, ali ako ne možete, ne bi trebalo po svaku cijenu ga povređivati. Takođe, ne treba ga držati, ako ima trzaje, ne treba ih sprječavati držanjem, jer oni nisu opasni. Opasan je sam pad kada nastaju najveće povrede. Sačeka se da napad prođe, napad traje minut – dva. Pacijent posle toga može biti konfuzan. Ako napad traje duže od pet minuta obavezno pozvati Hitnu pomoć.

---

Stigma teža od napada
Dr Slavica Vujisić sa koleginicom Sanjom Vodapić došla je do jako zabrinjavajućih podataka u toku studije koju su izvele u Podgorici sa profesorima u srednjim i osnovnim školama kao i istraživanje opšte populacije sa 1.000 ispitanika.

Od toga kako se zbrinjava pacijent sa epileptičkim napadom, da li bi dozvolili da se njihovo dijete igra sa djetetom koje ima epilepsiju, do toga da li bi dozvolili bračnu zajednicu svog djeteta i nekoga ko ima epilepsiju gdje je skoro polovina bila protiv – naglašava dr Vujisić.

To su poražavajući podaci. U svijetu se vodi globalna kampanja pod nazivom „Izaći iz Sjenke” ili borba protiv opterećenja stigmom od epilepsije. Nekada pacijentu je to teže nego napad.

Mi smo istraživanjem obhvatili 1.000 učesnika opšte populacije i došli do određenih rezultata. Čak ½ je poznavala nekoga sa epilepsijom, 31,5 odsto je bio očevicem epileptičkog velikog napada, 1/5 se protivila da se njihovo dijete igra sa djetetom koje ima epilepsiju, ž je imalo protiv da njihovo dijete bude u bračnoj zajednici, a 40 odsto ljudi vjeruje da osoba sa epilepsijom može da radi posao kao svako drugi, a samo osam odsto smatra da je to neki oblik ludila.

Epilepsija spada u oboljenja koje prati stigmatizacija uz tuberkolozu, psihijatrijske bolesti, EJC. Stigma se definiše kao: Svaki atribut ili osobina koja označava pojedinca kao neprihvatljivo različitu osobu, od oznake „normalnih" ljudi sa kojima pacijent komunicira, a to stvara neki oblik sankcije ili odbacivanja zajednice zapravo jeste stigma. (Moore RI. The formation of a persecuting society. Oxford: Blackwell, 1987.)

Samo edukacija i učenje o tom problemu i upoznavanje sa tom bolešću je nešto što može da pomogne pacijentu sa epilepsijom, ali i okolini da mu se adekvatno pomogne u određenom trenutku, ali i borbi protiv stigma jer znamo da su mnogi veliki umovi zadužili čovječanstvo, a bolovali su od epilepsije, među njima su: Sokrat, Aristotel, Pitagora, Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Napoleon Bonaparte, Martin Luter King, Teodor Ruzvelt, F.M. Dostojevski, Čarls Dikens, Agata Kristi, Mikelanđelo, Betoven, Alfred Nobel, Isak Njut, Tomas A. Edison. – poručuje dr Vujisić.



”Aura je parcijalni napad, ako pacijent osjeti nelagodu u predjelu želuca, koja se penje prema grlu, koju ne zna da objasni, često opisuju kao čudan osjećaj koji se širi naviše, posle toga gubi kontakt, onda to govori o napadu iz sljepoočnog režnja